Curkovic.ca

Prezime Ćurković – Vlado Pavičić

November 9th, 2009 Posted in Articles, Family History, Ćurković

I. UVOD

U životu svakoga čovjeka postoje tri pitanja kojima ne može nikako izbjeći, ma koliko bi to inače htio. Jedino što je možda različito od jednog do drugog jest jačina prisutnosti, odnosno potisnutosti potrebe suočavanja s njima, te pokušaja davanja zadovoljavajućeg odgovora na ista. O spremnosti na to suočavanje i uspješnosti odgovaranja životnim stavom na njih, ovisi stupanj ljudskoga zadovoljstva ili tjeskobe, radosti ili mračnog raspoloženja, ukratko – onoga što se naziva sretnim ili nesretnim čovjekom. Ta tri osnovna nazivnika-pitanja: tko sam, od kuda i kamo idem – sadrže mnoštvo manjih pitanja i podpitanja, cijeli jedan koloplet.

Zadovoljajući odgovor na ova pitanja (ili podpitanja sadržana u ovim općenitostima), bio bi jalovi trud ukoliko bi se on tražio isključivo unutar jedne od ovih triju skupina. Ustvari, tim postupkom, cjelovit odgovor bi bio i nemoguć, jer brojnost, međusobna povezanost i isprepletenost kako pitanja, tako i odgovora, jednostavno nalaže rješavanje pitanje po pitanje, kao kad se raspliću zapretene niti kakvog golemog užeta ili konopa. Ovdje ne vrijedi “aleksandrovski pristup” razrješavanja pitanja konopa i njegovih čvorova.

Dakle, valja tome pristupati lagano i sustavno, brižljivo i pozorno. I nadasve strpljivo. Kao kad se sastavlja kakav mozaik: svaki kamenčić dobro promotriti i ugraditi ga baš ondje gdje mu je mjesto, a ne negdje drugdje, e da bi bio sklad. Da bi rasvjetlio ono sadržano u pitanju: odakle idem, pa da bi mogao lakše sagledati sebe u sadašnjosti, nazrijeti cilj i odabrati puteve i staze što vode do njega; te sigurno k istome, kroz bogaze i klance, kročiti, valja ti vidjeti kakvi su ti korijeni, u kakvo su tlo urasli i jesu li živodajni ili sahnu. Da bi u tome uspio ne trebaš se svesti ni na gusjenicu, ni stonogu, niti ikakva drugoga gmaza, nego kroz život i životnu svakodnevicu vedra i uspravna čela kročiti, u Bogu oslonac tražiti, njegovu se blagoslovu utjecati i kroz odnošaj s drugim ljudima njemu hoditi. I onda – biti svoj, svoje ne zaboravljati, nego, kao što rekoše naši stari, svojim se dičiti, a tuđe poštovati.

II. JEZIČNO PODRIJETLO

Pišući o jezičnom podrijetlu prezimena zapadne Hercegovine, Milan Nosić, profesor Pedagoškog fakulteta u Rijeci, inače rodom iz Radišića kod Ljubuškog, jezični nastanak prezimena Ćurković izvodi iz nadimka Ćurko > Ćurić > Ćuro > Ćuril , a koji da je nastao od latinskog muškog imena Cyrillus odnosno grčkog Kyrillos, koje je kod Hrvata u uporabi kao Ćiril.[1] Iako se u području rasprostranjenosti prezimena Ćurković, tj. okolo Buškoga Blata dosta često nahodi i prezime Ćurić (koje je prema Nosiću, kako vidjesmo, također izvedeno iz imena Ćiril, što ne mislim da je točno), ipak mi se u jezičom objašnjenju nastanka prezimena Ćurković vjerojatnijim čini tumačenje koje daje prof. Petar Šimunović u svojoj knjizi pod naslovom Hrvatska prezimena. On doduše ne govori izravno o prezimenu Ćurković, ali kada objašnjava motivaciju nastanka prezimena Ćurčija veli da je turskog podrijetla i da označuje “obrtnika koji pravi ćurkove”[2], tj. “muške kapute opšivene krznom”.

Dakle, “ćurak” bi bio muški kaput opšiven krznom, a prezime Ćurković bi svoje postanje zahvalilo potomcima čovjeka koji je imao nadimak Ćurak, a kojeg je mogao “zaraditi” jer se u svojoj okolini isticao s takvim kaputom, tj. ćurkom; ili je možda bio vrsni majstor za izradu takvih kaputa, ali je u svakom slučaju vezano uz taj pojam.

III. ZEMLJOPISNO RASPROSTIRANJE

Kako je imenica ćurak iz turskog rječničkog fonda, to bi i prezime izvedeno iz nje trebalo tražiti na području gdje je nekada bila turska uprava ili, ako se nalazi na području koje nije obuhvaćala ista, tražiti mu korjene na njenom području. I doista, glavno područje zastupljenosti tog prezimena do vremena velikih migracija nakon II. svjetskog rata bijaše područje Buškog Blata i krajeva u Republici Hrvatskoj prema kojima su išla glavna migracijska kretanja za vrijeme mletačko-turskih ratova krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća, a to su područje Sinja i Zadra. Tako je prema popisu koji je izvršen 1948. za područje današnje Hrvatske, prezime Ćurković zabilježeno u sljedećim mjestima:[3] na području Sinja – Bitelić 96 (15), Suhač 50 (9) i Bisko 7 (1); na području Zadra – Zemunik Donji 56 (12), Biograd 7(2) i u samom Zadru 1(1); i u ostalim mjestima – Drniš 9(1), Gorjani 10(1) i Kondić 2(1) kod Đakova, Lisičić Podgrađe kod Benkovca 7(2), Nova Gradiška 6(1), Podcrkavlje kod Slavonskog Broda 6(1), Podsused kod Zagreba 3(1) i Zagreb 14(7) 2(-), Ribnjaci kod Pakraca 1(1), Split 9(2), Slunja kod Petrinje 2(1) i Varaždin 2(-).[4] Iz ovih podataka vidljivo je da su matična područja ovoga prezimena u Republici Hrvatskoj Cetinska krajina i Zemunik kod Zadra, te da su već krenule lagane migracije prema sjeveru iz tog područja ili, što je još vjerojatnije, s područja Buškoga Blata koje je, po svemu sudeći, matično i za ta matična područja u Hrvatskoj. Iz ovoga vremena (1948.) nemamo brojčane podatke o Ćurkovićima okolo Buškog Blata, ali smatramo da su bili brojniji negoli i u jednom od navedenih mjesta u Republici Hrvatskoj.

Za novije podatke o zastupljenosti ovoga prezimena u Hrvatskoj nemamo sličnoga izvora, pa nam se kao najpogodniji orjentir čini telefonski imenik Hrvatske u kojem su zabilježene 602. osobe ili gospodarska subjekta s tim imenom. Od toga broja najzastupljeniji su bili u Splitskodalmatinskoj županiji s 234 nositelja te u Zagrebačkoj s 208 i Zadarskoj sa 63 nositelja. Na žalost za BiH, zemlju bez države, nemamo sličan podatak.

IV. PODRIJETLO RODA

U drugom sam poglavlju iznio mišljenje da bi iskonsko matično područje ovoga roda bilo područje Buškoga Blata, točnije selo Vinica. Prije rasvjetljavanja njihove nazočnosti na tome području, pozabavit čemo se nazočnošću istih na dva najvažnija matična područja u Republici Hrvatskoj, tj. području Sinja, odnosno Cetinske Krajine i području okolo Zadra, točnije Zemunika.

IV. 1. Područje Cetinske krajine

Na područje Cetinske krajine, gdje im je 1948. bilo glavno sjedište u Republici Hrvatskoj, došli su po svemu sudeći u vrijeme Bečkog ili Morejskog rata, tj. nakon 1683. s područja okolo Buškog Blata, najvjerojatnije iz same Vinice. Iako je bilo mnoštvo pojedinačnih ili migracija u manjim grupama, oni su, prema mome mišljenju, došli u velikoj migraciji koju su iz Rame, Duvna i okolnih krajeva, u suradnji i dogovoru s Mlečanima, 1687. predvodili ramski franjevci. Osim što je ta seoba značila izlazak ispod stoljetnog turskog jarma, golemoj većini tih rodova to je značilo i izlazak iz tame prošlosti i mase bezličnosti na svijetlo povijesne pozornice, makar rijetko i kao njenog subjekta, kada im se po prvi put zapisuje ime i imanje, mjesto stanovanja i broj nositelja. I malokad nešto više. Mnoštvo je rodova tada potpuno iselilo, ne ostavivši nikoga na starome ognjištu. Rijetki su rodovi čiji je dijelić ostao u starome zavičaju, a jedan od njih su Ćurkovići. Treba napomenuti da se mnoštvo iseljenih rodova, nakon stabiliziranja prilika i prirodnim prirastom prenapučenosti novoga prostora, vraća natrag na prostor pod turskom vlašću, iako ne i u stari zavičaj. Tako se pojavom prenapučenosti mnogi rodovi iz Cetinske krajine iseljavaju prema Livanjskom i Kupreškom polju i dalje prema unutrašnjosti Bosne, pa čak i prema Posavini. Iako se pojava povratka natrag, u prvotno stanište, javlja nedugo nakon seoba, u značajnijoj mjeri do toga dolazi u drugoj polovini 18. stoljeća, osobito nakon suše i poslije nje uslijedjele kuge osamdesetih godina 18. stoljeća. Zato tome, kao i pomicanjima iz stare matice okolo Buškog Blata, valja pripisati nazočnost Ćurkovića u Livanjskom kraju.

Već navedoh da su glavna naselja ovoga roda na ovome području Bitelić, Suhač i Bisko. Vjerojatno je ovo posljednje naselje plod unutarnje migracije izazvane domazetstvom. Dakle, Bitelić je najjače naselje ovoga roda u Republici Hrvatskoj. Tu su od gotovo samog doseljenja vrlo brojan i ugledan rod. Prigodom dolaska iz Duvanjske krajine, starog zavičaja, u Bitelić, pripadali su većoj skupini žiteljstva kojoj je na čelu bio harambaša Grgur Buljan. Kada je harambaša Buljan sa svojom skupinom stigao ne može se točno utvrditi, ali se u spisima mletačkog providura Moceniga javlja 1697. kada ga moli da mu dade kuću u Dabru (selo nedaleko od Bitelića i, kao i ono, s lijeve strane Cetine) i zemlje uz granicu, jer su se ljudi kojima je bio na čelu tu nastanili.[5] Najvjerojatnije je da se u toj skupini nalazi i rod Ćurkovića, koji će se kasnije, kao što ćemo vidjeti, uzdignuti i njegovi pripadnici obnašati čast harambaše. To je vrijeme dok još uvijek traje rat između Mlečana i Turaka, kojeg najveću cijenu plaćaju domaći žitelji, i dok vrije kao u kotlu, što rezultira nesređenim prilikama i općim košmarom. U pokušaju da koliko-toliko srede stanje, konkretno na tom području, u Splitu se 1698, kod samoga providura, sastaju vođe skupina novopridošlog stanovništva i dogovaraju razdiobu zemalja. Kako nije dobio mnogo zemalje s desne strane Cetine, Buljan traži da se nastani u Biteliću, gdje su njegovi potomci ostali do danas, unatoč kasnijem privremenom napuštanju tog područja. Naime, iduće godine (1699.) sklopljen je mir u Srijemskim Karlovcima i počeo je postupak razgraničenja između dojučerašnjih zaraćenih strana, tako da će kao granica biti određena rijeka Cetina što znači da Dabar i Bitelić (koji su sa desne strane Cetine) ostaju na turskoj strani. Zbog toga će Buljan i veći dio njegove skupine ljudi napustiti to područje i otići prema Muću[6], gdje će vršiti službu serdara i dočekati 1715. i tzv. Mali rat, nakon kojeg će se granica pomaknuti dalje prema istoku, na vrhove Dinare i Kamešnice, što će omogućiti povratak u Bitelić. Doista, kada se stanje stabiliziralo i kada je izvršen premjer i raspodjela zemlje, te napravljen i Zemljišnik (1709.), na području Satrića i Zelova nalazi se banderija Buljan. Čudno je, međutim, što među njenim popisanim pripadnicima nema niti jednog Buljana niti Ćurkovića. Sam Grgur Buljan sa 29 čeljadi popisan je kao pripadnik banderije Pavla Bilandžića u Krušvaru kod Dicma. Grgura pratimo zbog toga jer su s njim i Ćurkovići, pa tako u toj istoj banderiji, istodobno nalazimo i upis 5 njihovih obitelji[7]:

1. Martin Ćurković pok. Ivana s 9 članova obitelji,
2. Mate Ćurković pok. Antuna (prekriženo),
3. Toma Ćurković pok. Frane (prekriženo)[8],
4. Šimun Ćurković Matin s 5 članova i
5. Jure Ćurković pok. Tome sa 7 članova.

Godinu dana prije toga, 1708, u Biteliću, dakle na turskoj strani, spominje se Nikola Ćurković, za kojeg je navedeno da se vratio u Tursku.[9] Ovo bi ujedno bio i nairaniji zapisani podatak o ovome rodu na području Cetinske krajine. U mjestu Krušvar, zaseoku Dicma, još se 1718. (dakle, nakon završetka rata) nalazi Nikola Ćurković, i to kao prokurator na početku izgradnje crkve sv. Ivana Krstitelja. U tom se selu spominju 1772. alfir Nikola, Martin i Ivan Ćurković, kada se na nijih tuži općem providuru nekoliko žitelja Dicma na čelu s harambašom Šimunom Bilandžićom da im se zabrani napasati stado i sjeći stabla na površinama koje trebaju ostati zajednički posjed sela.[10] U popisu mjernika Alberghetija 1726. Ćurkovići se još spominju u banderiji Jelavića u Muću-Zelovu-Gizdavcu, a u Biteliću se cijela banderija te iste godine naziva po njima – banderija Ćurković, a ne čelu joj je harambaša Mate Ćurković.[11] Izgleda da su se u Biteliću formirale dvije banderije, Buljana i Ćurkovića, jer se 1790. sukobljavaju ljudi iz tih dviju banderija, a kao miritelji se pojavljuju harambaše Ćurković i Buljan.[12] Sukobi se ponekad događaju i unutar samoga roda Ćurkovića kao naprimjer između harambaše Andrije Ćurkovića pok. Ante i Petra Ćurkovića pok Ivana. Oni su obećali da će se pomiriti pa su molili da im se oprosti što su stvarali neprilike.[13] Rod Ćurković je još u 18. stoljeću ostavio traga u toponimiji, pa se tako 1788. spominju u Postinju, selu blizu Bitelića, oranice Ćurkuše.[14] Nije mi poznato je li netko od roda Ćurković iz Sinjske krajine do 19. stoljeća bio svećenik, ali se među sinjskim sjemeništarcima spominje 1783. Filip Ćurković iz Bitelića u uzrastu od 13. g.[15]

U crkvenom pogledu Bitelić je bio župa koja se zvala Uznesenje Isusa Krista, u ime čega je sagrađena i crkva oko 1707. Ta ćupa obuhvaćala je banderije Buljan i Ćurković i selo Bajagić s banderijama Grčić i Žanko. Bajagić se do kraja 18. stoljeća osamostalio kao župa.[16] Kao što sam već rekao, nedugo nakon smještaja u Biteliću, rod se Ćurković izdvaja i postaje glavarskim (daje harambaše), što se nije dogodilo slušajno. Ta se čast stjecala izuzetnim junaštvom i zaslugama, a da su Ćurkovići bili toga kova svjedoči nam i dični starca Milovan – fra Andrija Kačić Miošić koji spjevaje i u svoju pjesamricu uvršata i pjesmu o junaštvu silnom Marka Ćurkovića.[17]

Toliko o Ćurkovićima u Sinjskoj krajini.

IV. 2. Ćurkovići okolo Zadra

Čini mi se da sam na Vašoj Web stranici pročitao da su Ćurkovići vezani za Arbanase kod Zadra. Nije mi poznata ta veza. Isto tako nisam uspio, bar za sada, doć do podataka o podrijetlu Ćurkovića u Zemuniku. Ali jesam, međutim, o Ćurkovićima u okolici Benkovca. Tako su u G. Perušiću kod Benkovca 1989. živjelo 8 obitelji sa 46 članova, a u Podgrađu 1 obitelj sa tri člana.[18] Ćurkovići su Podgrađe doselili od onih iz G. Perušića, dok su u G. Perušić, prema predaji, doselili iz Zemunika što bi trebalo provjeriti u vrelima.[19] U Perušiću imamo i najraniji pisani spomen ovoga roda uopće. Tako su 1691. u tom mjestu krizmani Uršula Ćurković a kuma joj je bila Jelena Jovanović i Grgo Ćurković a kum mu je Petar Perišić, dok se istom prigodom kao kum spominje Mate Ćurković kumčrtu Marku Loliću.[20] Šest godine kasnije, 1697, u istom se mjestu zapisuju dvije obitelji Ćurković: Franjina sa 9 članova i Mišurina sa 7 članova.[21] Desetak godina kasnije, 1709, kada se sastavlja Zemljišnik, nema više Mišurine obitelji koja je netragom nestala, već se spominje samo Franjina (Vranjina) u kojoj ima 14 članova od čega 4 muškarca sposobna za oružje. Istodobno ta obitelj posjeduje 4 vola, 4 konja, 4 krave i 120 ovaca.[22] U tom se selu 1730. nalaze ponovno dvije obitelji i to Pavlova sa 8 članova i Jurina s isto toliko.[23] Ćurkovići u G. Perušići kao obiteljskog zaštinika lsave Sve Svete.[24] U svezi Ćurkovića na ovome području valja još istaći da je gvardijan Franjevačkog samostana na Visovcu od 1803.-1805. bio fra Frano Ćurković.[25]

IV. 3. Ćurkovići u BiH

O Ćurkovićima u BiH, posebice u Duvanjskoj krajini odakle svi i potječu, nemamo što još puno nadodati onome što je o zome pisao Ante Ivanković u svojoj knjizi, a koju nadam se da posjedujete. K tome bih nadodao još par napomena:

1. U popisu iz 1768, osim u Vinici, Ćurkoviće u BiH nalazimo još i u selu Klečinama u Župi Ivanjska kod Banja Luke, i to dvije brojne obitelji: Ivanova sa 12 članova i Martinova sa 28 članova. Odkud oni “izmiliše” u tolikom broju i što se snjima dalje događalo – ne znamo.

2. U istom popisu javlja se jedna obitelj Ćurkovića i u Pokrajčićima u župi Lašva kod Travnika sa kojoj je načelu Ivan. Vrijedilo bi proučiti od kuda se pojavlju Ćurkovići u ova dva mjesta (moja je pretpostavka, da bi i oni bili od Duvna) i što se je s njima, kasnije, događalo (je su li dalje odselili i kamo, ili su promijenili prezime, ili su možda izumrli u kakvoj nepogodi).

3. Uz mnogobrojne pojedinačne selidbe, vrijedi spomenuti, a što se tekođer ne pominje kod Ivankovića, naselje od 4 obitelji Ćurkovića u Bugojnu prema popisu od 1991.[26]

4. Za sastavljanje vlastitog rodoslovnog stabla i za rasvjetljavanje prošlosti roda Ćurković u matici u Vinici, vrijedilo bi proučiti matične knjige duvanjskog i livanjskog područja, bar od one maloće što je sačuvana. Ovdje želim posebice naglasiti da se obrati pozornost matičnoj knjizi, čini mi se krštenih, župe Roško Polje kojoj je do 1886. pripadal i Vinica. Čini mi se da sam je osobno vidio, u vrijeme rata, da se čuva u arhivi samostana na Humcu i da potječe negdje od sredine 18. stoljeća. Da bi mogla potjecati iz toga vremena govori i činjenica da se župa Roško Polje osamostalila od drevne župa Duvno (župa Roško Polje je postojala u 17. stoljeću, ali je ugasla u ratovima koji su s velikom žestinom vođeni baš na ovome području, a za to su vezane i ove selidbe, u to doba) 1758. godine. U njenom je sastavu, kao što rekoh, bila i Vinica koja se osamostalila 1886, a imali ona matične knjige od tada može se provjeriti u župnom uredu te župe.

Na koncu, poštovani g. Ćurkoviću, ispričavam se za ovoliko dugo vremena koje je proteklo da vam ispunim obećanje, ali vjerujte da svakodnevna borba za opstanak brojne obitelji na ovome prostoru nije dopuštala da to učinim prije.

Vjerujući da će Vam ovi podaci pomoći u rasvjetljavanju Vaših korijena, srdačno Vas pozdravljam i želim obilje Božjega blagoslova !

S poštovanjem!

Vlado Pavičić

BILJEŠKE

1 Milan Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, HFD, Rijeka 1998, 186.

2 Petar Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing, Zagreb 1995, 89.

3 Leksik prezimena, NZMH i Institut za jezik, Zagreb 1976, 119.

4 Napomena: Brojka izvan zagrade označava broj nositelja, a ona u zagradi broj obitelji.

5 Josip Ante Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18 stoljeću, knjiga prva, Matica hrvatska Sinj 1995, 86. Kako se u sinjskoj matici krštenih 1703. kao kuma spominje Paula Buljan s naznakom da je iz Duvna, to Soldo smatra da su Buljani iz Duvanjske krajine, tim više što se tamo, u selu Stipanjići zatiče jedna njihova obitelj i 1743. Ja bih ipak ostavio otvorenom mogućnost da bi izvorište Buljana moglo biti Broćno (kraj oko Međugorja u Hercegovini), a Duvno jedna prolazna postaja u pomicanju i seobi prema Sinju.

6 Ibidem.

7 Ibidem, 111. i 112.

8 Ibidem, 111. Razlog zašto su prekriženi mogao je biti u tome što su se vratili natrag pod tursku vlast, gdje je zbog odseljenja mnoštva puka ostalo mnogo raspoložive zemlje, koju je i Turcima bio interes da je netko obrađuje, pa su otvoreno i pozivali izbjegle kršćane da se vrate. Tako se među mnoštvom povratnika natrag u Bosnu, što ne znači natrag u Duvno, već je moglo značiti i kraj odmah preko Cetine; spominje i Toma Ćurković. Vidi isto, str. 116. Zanimljivo je da se 1718. pri pohodu splitskog nadbiskupa Cupillia u Dicmu spominju kuće Ćurkovića, a da se kao prokurator crkve u Krušvaru spominje upravo Toma Ćurković. Vidi isto, 210.

9 Iz ovog je primjera vidljivo da odlazak u Tursku može značiti samo prijelazak preko rijeke gdje se nalazila druga država.

10 fra Josip A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Knjiga druga, MH Sinj 1997, 30.

11 Ibidem, 32, 35-36, 81. Zanimljivo je a se i jednom Stanju duša u tom selu, s kraja 18. stoljeća, ne spominju Ćurkovići. Napominjemo da se u selu Udovičić 1743. spominju Ćurkovići, a u banderiji Omrčen, koja je pokrivala to selo, spominju se također Ćurkovići.

12 Ibidem, 116.

13 Ibidem, 228.

14 Ibidem, 138.

15 Ibidem, 365.

16 Ibidem, 345. U Povjesnom arhivu u Zadru čuvaju se matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih župe Bitelić koje počinju 1825. Imaju li starije knjige nije mi poznato. U istom se arhivu čuvaju i matične knjige Bajagića i to od 1786.

17 U svom razgovoru ugodnom, Kačić je u Pismi od Marka Ćurkovića opjevao njegovo junaštvo u borbi s Turcima, i to u 15 stihova, što zaslužuju samo najistaknutiji junaci. Možeš misliti što je značilo biti uvršten u tu pjesmaricu, čije su se pjesme izvodile uz gusle i bukaru sjedeći dugo u noć kod ognjišta, a koja je najčitanija i najizdavanija knjiga u Hrvata nakon Biblije.

18 fra Stanko Bačić, Perušić, Knjižnica Zbornika Kačić br.18, Split 1989, 42, 68.-69.

19 Ibidem, 40, 68.

20 Ibidem, 154.-155.

21 Ibidem, 156.

22 Ibidem, 159.

23 Ibidem, 162.

24 Ibidem 136.

25 fra Stanko Bačić, Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji, Knjižnica Zbornika Kačić br. 20. Split 1991,245.

26 Mirko Antunović, Hrvatski puk Bugojna, Baška Voda 1995.-1997, 226.